Prva misao koja mi pada na pamet pri uključivanju „pametnog“ televizora jeste koliko pametnu informaciju ću dobiti? Da li će me sačekati neki ugodan sadržaj uz koji ću provesti kvalitetno svoje vrijeme i uspjeti da čujem nešto novo i korisno? Da li ću možda dobiti ideju da sledeće godine u ovo vrijeme budem milioner ili ću do novca i slave doći učešćem u nekom rijalitiju? Desiće se i to da ću uživati u maloj noćnoj muzici ili kad malo bolje razmislim u velikoj grand paradi.
Šta nam se to plasira na uređaju koji u naše domove donosi sliku i zvuk? Da li nam donosi zaista relanu sliku svakodnevnice ili nam pokazuje nešto što nismo i što ne treba da budemo? Na koji način zaključati vrata takvom gostu, ostaviti mu poruku da nismo kod kuće i da nas ne uznemirava? Na koji način se zaštititi od gluposti i neistina kojima nas svakodnevno zatrpavaju? Možemo prebaciti kanal, ali na taj način smo već uznemireni, već je sadržaj uticao na nas, već je izazvao odredjenu reakciju. Možemo promjeniti raspored kanala ili ga potpuno ukloniti iz ponude, ali ćemo ga pronaći kod komšije, rođaka prijatelja. Potrebno je potpuno neutralisati njegov uticaj.
Šta nam se to u stvari plasira, od čega to želim zaštititi sebe i svoje najbliže?
Želim se zaštititi od: nemorala, nasilja, mržnje, lažnih vrijednosti, niskih pobuda, prevara. Sve nam se to predstavlja kao nešto najnormalnije, nešto što se svakodnevno dešava, a da li je baš tako? Nije tako, ali se konstantno navikavamo da prihvatimo da je tako tj. da tako treba da bude! To je nešto što se prodaje, nešto čemu se daje najveća pažnja. Popularno je pa daj da trujemo masu. Šta se dešava u pozadini, gdje su svi ljudi koji su izvan toga, koji pretražuju neke druge stranice, traže neke druge informacije? Dozvolili smo da se sve svodi na novac, da nam plasiraju sadržaj koji mi najviše pratimo da bi oni najviše zaradili, i to ide tako u nedogled. Vrši se konstantna degenerizacija društva. Da li prihvatamo da nam se život svodi na praćenju života drugih ljudi koji predstavljaju sve najgore što neko može da prikaže? Da li želimo da nam djeca uče od kriminalaca, da li želimo da to i oni postanu, i da li idoli treba da budu ljudi koji propagiraju nasilje, rasizam, nacionalizam?
Moguće je da se dosta ljudi da zavarati, jer se sve predstavlja kao nešto što je tu zabave radi, nešto što nije realno, predstava u kojoj su svi likovi fiktivni i izmišljeni. Na taj način mi dajemo odobrenje, na taj način ih puštamo u svoje domove i to u trenucima koji trebaju da budu posvećeni porodici. U trenutcima kada bi svaki roditelj posle provedenog dana na poslu trebao sa svojom djecom da razgovara, uči ih pravim vrijednostima, dijeli sa njima životna iskustva. Međutim, suprotno od toga dozvoljavamo da uče na iskustvima drugih, onih sa TV ekrana.
Svakako, roditelji ne mogu dobiti bitku sa medijima, postoji regulatorno tijelo koje treba da štiti najmladje od pogubnih sadržaja koji im se plasiraju. Zašto sadržaj koji nije namjenjen najmlađima nema nikakvu kontrolu, zar nemamo nešto zanimljivije i pametnije da ponudimo? Zar je normalno postalo dosadno? Ko je osoba koja reguliše šta to može da nam se plasira, kojim se moralnim normama rukovodi ? Da li smo za takvu osobu postavili nekoga ko za vrijeme pauze, uz kafu prati rijaliti?
Koliko će ovo ludilo da traje? Na ovo pitanje vjerovatno niko nema odgovor. Mnogo je peticija do sada napisano, ali se ništa nije promjenilo. O tome se govori nekoliko dana, i uvijek se nastavlja po ustaljenom “principu”. Vjerovatno bi se blokiranjem navedenog sadržaja nametnula tema slobode mišljena i javnog govora. Naravno sa oblikovanjem medijskog sadržaja ne treba ići predaleko jer svako pretjerivanje nije dobro i kao društvo bi nas moglo povesti u jednu drugu krajnost. Niko ne govori o cenzuri ali zar se neko može pozvati na kršenje ljudskih prava kad ih sa ovakvim i sličnim sadržajima neko nama krši iz dana u dan.
Čovjek ima pravo da bude slobodan onoliko koliko njegova sloboda ne ugrožava slobodu drugih. Tako da je bolje postaviti granice kojih ćemo se striktno pridržavati, nego imati granice ali ih ne poštovati i na taj način dati priliku mulju da ispliva na površinu. Žmurimo na sve propuste, govorimo da će jednog dana osvanuti neki bolji naslov, bolji tekst za neke nove generacije. Ali nova generacija će imati nemoguć zadatak. Šta očekivati od generacije koja je od rodjenja bombardovana degenerativnim sadržajem. Manjina koja postoji, postojaće i dalje ali sve manja, tako da će i sama mogućnost promjene biti svedena na minimum.
Potrebno je momentalno osvješćenje društva. Potrebni su nam ljudi na pravim pozicijama koji će imati znanje i biti potpuno nezavisni od uticaja moći. Odnosno, potrebno je da imaju svu potrebnu podršku nadležnih državnih institucija i nevladinog sektora tako da negativni uticaj neće moći da dodje do njih. Na taj način ćemo imati “zdravije” medije. Mediji koji će obogatiti naše znanje, dati nam brzu ali preciznu i tačnu informaciju. Mediji koji će raditi na tome da afirmišu najbolje ljude, promovišu njihove talente i najbolje rezultate, da bi na taj način podstakli sve nas da budemo bolji. Težak zadatak, bolje reći izazov se nalazi ispred nas ali moramo se uhvatiti u koštac sa istim ako uopšte planiramo da stvorimo društvo u kojem će naša djeca i naše potomstvo moći da nešto nauči i u kojem će uzori biti Tesla, Ajnštajn, Marija Kiri…
Mediji bi trebalo da budu arhivari naše istorije, naših djela i nedjela naš svetionik u mraku i putokaz ka pravim vrijednostima ljudskog društva u cjelini….
Zar ne?
Autor: S.J.
TBU NEWS
