Foto: tbunews.com

Moralno posrtanje globalnog društva je sve evidentnije, jaz sve širi a distorzija sve veća. Ovo što se dešava sa ljudskom civilizacijom i društvom u cjelini unazad par godina danas toliko postaje očigledno, da ako to ne vidite postavlja se pitanje da li ste slijepi, ili glupi?! Iskreno rečeno ja ne mislim da jesmo! Niti smo slijepi. Niti smo glupi. Samo smo postali toliko napadni, sa intezivnim nedostatkom moralnih granica, emocionalno osakaćeni i uplašeni kada bismo pokušali da objedinimo sva ta osjećanja u jednu cjelinu, ona bi morala biti obimna i visoka barem koliko i Mont Everest.

Ovo što sam rekao i nije nešto novo. Ono se odigrava i razvija u ljudskom društvu svakodnevno. Svakog dana i sve više i više se rijeć ljudsko odvaja od riječi društvo. Samo se osvrnite oko sebe. Nema potrebe da gledate dalje. Samo oko sebe I sve će vam biti jasno.

Moram napomenuti prije nego što nastavim; Dobri i časni ljudi sa duboko razvijenim moralnim principima su i dalje tu, među nama. Da, jesu, ali ako želite da ostanu dobri i takvi kakvi jesu, najbolje i za njih i za Vas je da ne govorite glasno da su dobri.

Vi biste mogli biti iznenađeni. Oni bi mogli biti iznenađeni.

Tačno je da vidite rastuću plimu ljudi koji izlaze iz sjenki. Nevažnih ljudi. Ljudi bez ikakve moći, upitno i moralno oblikovanih ljudi bez ikakve empatije za druge, samo oni pa oni. Ljudi sa nevjerovatno niskim samopouzdanjem, koji postaju uzor nama ostalima.

Kako je to moguće? Vrlo lako. Mi ostali smo napravili izbor da budemo tihi, i kada odlučite da ostanete tako tihi pa čak i zaćutite, ove stvari se dešavaju.

Zamislite šta se tek događa kada im aplaudirate?!

Na šta smo sve spremni da bismo pokupili mrvice sa stola? Na mnogo, to je sigurno, ali uvijek imajte na umu da su te mrvice toliko male, da prodavati sebe za tako malo je nevjerovatno jadno i mizerno. I kad god pomislite na to, trebalo bi da se postidite sebe samih. Da se postidite, ako je u vama ostalo barem i malo pristojnosti. Ali, ljudi za sve nađu izgovor, i kada im kažete ovo, odjednom ste vi na optuženickoj klupi jer “živite u svijetu fantazija”. Reći će vam da vjerujete u utopiju, i nastaviće da vas izluđuju sa tvrdnjama kao sto su : “Vremena su se promijenila, pa moram i ja”,” Ja imam porodicu, i moja dužnost je da se pobrinem za njih”,”Imam posao”, “Imam hipoteku”, “Moram da se pobrinem za to i to”, “Budi dio tima, kao ja “, “Kud svi Turci, tud i mali Mujo”

Ali baš to “mali”, baš taj način razmišljanja, to što dozvoljavate sebi da povjerujete da ste “mali”, baš to je ono što uzima moć od vas samih. To što ste i sebi “mali”, “Bolje ja nekom nož u leđa nego neko meni”. (Ups… Ponijelo me je sve ovo. Šta ću jače je od mene…Mentalitet stada je na snazi”)

I dok ljudi izgovaraju sve ovo, istovremeno su (uglavnom) i svjesni da su itekako u krivu, i da ste Vi sasvim u pravu. Ipak, bez obzira na to, oni govore i dalje, i nastaviće da to da čine. Dakle, situacija je veoma loša. Loša za nas. Loša za njih. Mada možda i nije ovo tako loše jer uvijek može biti gore. Gore je to što po ustaljenom mentalitetu stada, kao lutke iz dobro režirane lutkarske predstave, uvježbavamo jedni druge za jedini put – “put poslušnosti”. Čak i ako znamo da nismo u pravu. Čak i ako znamo da to nije ispravno. Nemojte me pogrešno shvatiti. Ti “izgovori”, “tvrdnje”, i “obaveze” su realne.  Nemojte ni za trenutak pomisliti da nisu. Svi ih mi imamo i koristimo na neki način, ali i ne reagujemo svi u istom maniru i po šablonu o kojem sam Vam govorio gore.

Niko od nas ne uzmima svoju slobodu zdravo za gotovo, a kamoli način izražavanja, izbor, slobodnu volju i pravo da izrazimo svoje stav javno, jasno i glasno. Ne, ne uzimamo. A ne biste smjeli ni vi.

Nego, hajde da se vratimo na glavnu temu.

Konastantno guramo sami sebe u taj mod poslušnosti upravljajući se rečenicima: “Ne radi to” , “Sta si to učinio”, ” Jesam li ti rekao”, ” Ovo nije dobro za tebe”, ” Sve veći i veći prihod mi je glavni cilj u životu.”, “Nema emocija, to je samo posao”, ” Pokazivanje emocija je nevaspitano.” Da jeste, pokazivanje emocija je nevaspitano, ali samo ako ih stvarno ne osjećate ili bolje rečeno nemate! Ponekad, možete da čujete i ” Ako misliš i radiš tako, samo ceš biti povrijeđen” i da ironija bude veća, obično na kraju budete povrijeđeni od baš tih istih ljudi koji pokušavaj da vas “spasu”. Naš ego, ponos i strah nam ne dozvoljavaju da prihvatimo istinu, čak i ako je ona tako očigledna i veličine Mont Everesta.

Svi uživamo u našoj zoni komfora. U našim mrvicama sa stola. I kostantno nas informišu da je pogrešno ispravno, da je mrak svijetlo, i da, ako nije sve po toj iskrivljenoj percepciji “reda”,  onda je sve u haosu.

Na primjer, koliko ste puta čuli da: “Ako se ne povinuješ, samo ćes da patiš”. Direktno rečeno, ili pak uvijeno, koja je razlika? Ista je poruka. Ista je prijetnja. “Ma ko si ti da daješ sebi za pravo da mijenjaš stvari? ” Epske rečenice, zar ne? Ali nisu, ne za sve nas. E sad imam i ja neka pitanja za njih:

Ko ste vi? Ko je vam dao za pravo da nam govorite kako naša soboda treba da izgleda? Šta vam daje za pravo da kažete šta je ispravno, a šta pogrešno za nas? Nije vaše pravo da nam dajete našu slobodu nazad, ili da je uzimate od nas! Ma, dosta više i sa “političkom korektnošću”. Zbog nje smo i u problemu. Hajde da već jednom počnemo nazivati stvari njihovim pravim imenom.

Hajde da nas ovo “ponese”. Gdje je sad mentalitet stada?

Hajde da ne zaboravimo sve one koji se nisu povinovali. Ne zaboravimo i one koji se neće povinovati. Ne zaboravimo da ih sve čeka “kazna”. Kazna za to što nisu “Konstruktivni dio društva”. Ne ostaje ovo samo na riječima, kažnjavanje se vidi i na djelima. Hajde da iznesemo neke primjere: Izolacija, ucjenjivanje, prijetnje, podsmjeh, igre, gubici, riječi, uvrede, uhođenja (narodski rečeno špijanje), konfrontacija i svaka vrsta sranja koje možete zamisliti. (izvinite za ovo ali ovo nema ljepšu riječ)

Zašto? Odgovor je vrlo jednostavan – jer se niste povinovali. Jer ne pratite slijepo ostatak stada. I ako se opirete, onda dolazi kazna. Morate biti kažnjeni, inače ste u pravu. Da ne pominjem da ostali žele da pokažu kako i koliko su slijepo lojalni svojim lažima i sistemu koji podržavaju, odani svojim lutkarim (istinskim donosiocima društvene distorzije). Vremenom će se pobrinuti da od vas naprave “primjer” svakome ko se usudi ili pomisli da krene istim putem.

Ali šta to pratite ljudi? Šta to moramo da pratimo? Niti je tamo neko koga biste pratili, niti je tamo nešto što biste pratili. Osamite se, porazgovarajte sa sobom pa onda odlučite šta je ispravno, a šta nije. Sve što je potrebno je miran um, otvoreno srce i unutrašnja harmonija. Tada, odluke ne mogu biti pogrešne.

Hajde da postavimo par pitanja lojalistima i njihovim mentorima. Šta da su vaša sestra, majka, brat, kćer, sin izloženi ovoj vrsti “zatvora”? Šta biste im rekli? Da li bi ste ih uljukivali sa : “Takve stvari se dešavaju”, “To je život, i moraš se povinovati”. Ili biste bili užasno povrijeđeni, i instiktivno počeli da se branite i borite za njih. Ili ćete ih mozda naučiti da budu kao vi? Ili ste se ipak usudili da mislite da se te stvari neće dogoditi vama i vašoj porodici dok god se ponašate kao živi mrtvac.

Oh, NE. Tako ste duboko, duboko u krivu. Šta će biti sa vašim umom i emocijama kada jednog dana do ovoga dođe? Šta ako vas jednog dana član vaše porodice, ili pak vaše sopstveno dijete pita, “Tata/Mama, a gdje si bio/bila ti kada su loše stvari počele da se događaju?” Da li ćete odovoriti: ”Srećo, tata/mama je pomogao/la da se dogodi sve to? “… Ne samo da bi to bio epski odgovor, već bi ponio titulu i odgovora nad odgovorima. Pa ipak, možda i ne bi. Možda ćete ipak nastaviti da radite ono u čemu ste najbolji. Nastavićete da lažete sami sebe, da lažete druge, ali ništa nije vječno, nikad i ništa.

Stanje u društvu je sve gore i gore. I svi mi imamo neki novi moralni kodeks, novo “konstruktivno mišljenje” kako da se nosimo sa životom. Ljudi misle da je najbolje da ostanu u “zatvoru” to je još i “dobro”, barem je poznato jer ko zna šta nas čeka “tamo napolju”.

Stanje iskrivljenosti.

“Bravo. Idi sjedi i ćuti. Dobar dečko.”…sve i još više. Ali šanse su male skoro nikakve da možete promijenite ono što dolazi. Možete možda samo malo usporiti novu svijest koja se budi, ali je ne možete zaustaviti niti promijeniti krajnji ishod događaja. Sve je više i više onih koji ne sjede mirno. Sve je više onih koji ne reaguju kada im kažete dobar dečko, hajde sad, prevrni se.

Gdje ste Vi ovdje, gdje se Vi nalazite?

Da li želite da ostanete sami u sobi, obitavajući na rubovima istorije, ili ćete učiniti nešto?

Više uopšte nije važno ko su lutkari. Mnogo je važnije zašto mi lutke postajemo?

Zašto jedni drugima konce za predstavu kačimo, sve više i u sve većem broju?

S obzirom da je sve ovako očigledno, zašto to radimo i dalje?

Strah, dame i gospodo, strah je ono što nas drži zarobljene. Strah od gubitka bilo koje vrste.

Govorite, ljudi Govorite! DA – nezavisnom mišljenu, slobodi govora i slobodnom izboru. DA – humanosti, empatiji i zajedništvu. DA- ljubavi i znanju. DA- našem postojanju!

Ali, NE – lažnim uzorima! NE – njihovim pobornicima! NE – podjelama i pravilima distorzije reda! Ne – strahu! Nema više igranja. Samo zajedno možemo donijeti svjetlost u tamu.

 “Mnogo je ruku koje mogu držati baklju.”

Nastaviće se…

Autor Osnivač TBUNEWS.COM Željko Mihajlović
Prevod sa engleskog jezika – Aleksandra Gačević

TBU NEWS